Mato Lovrak rođen je 8. ožujka 1899. u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara. Otac mu je bio krojač, a majka domaćica, a pored toga obitelj je brojila osmero djece od kojih je čak četvero umrlo vrlo rano zbog dječjih zaraznih bolesti. O svom najranijem djetinjstvu Mato Lovrak je rekao: ˝Pokušajmo zamisliti sliku mog rodnog sela koje se nalazi između Save i Drave. Na svim seljačkim kućama slamnati krovovi, a crijepom je pokriven jedino moj dom, kuća mog oca, seoskog krojača, tada prvog takvog obrtnika u tom mjestu. Moj je otac u ono vrijeme načinio pravi revolucionarni čin među susjedima seljacima. Pretplatio se na novine, na jedan dnevnik. Objaviše, npr., sjećam se dobro, zvijezdu repaticu s točnim danom, satom i minutom prikazivanja na nebeskom svodu. Moj otac napredovao je još i više. Kupovao je i knjige, među njima i lijepu literaturu, te je za zimskih večeri činio za svoju okolinu nešto vrlo neobično. Čitao je majci naglas pripovijesti iz knjiga. Slušali smo ga i mi, djeca, starija moja braća i ja – najmlađi u kući, kad su mi bile otprilike četiri godine. Otac je znao čitati duboko u noć i dok su moja braća pozaspala, ja bih ostao sve do kraja budan, pažljiv i uzbuđen … Roditelji su primjećivali da imam nešto posebno u svojoj duši, pa je to mog oca potaknulo da me odvede u seosku birtiju na izvedbe cirkuskih klaunova i lutkarskih kazališta. Ni riječi nisam razumio u govoru izvođača, ali sam ipak osjetio snagu djela …“

Najpoznatiji Lovrakovi romani su ˝Družba Pere Kvržice˝ i ˝Vlak u snijegu˝ u kojima je prisutno jedinstvo dječje maštovitosti i kreativnosti. O tim romanima Lovrak je rekao: ˝Za pisanje ˝Vlaka u snijegu˝podsticaj je bio izlet s učenicima u obližnji mali grad na higijensku izložbu, a za djelo ˝Družba Pere Kvržice˝ vožnja čamcem po Ilovi. U grupi mojih malih đaka bio je u čamcu sa mnom i dječak koji je škripao zubima od ogorčenja kad smo, vozeći se rijekom nalazili napuštene bivše zadružne seoske mlinove – vodenice. Ogorčeni dječak u čamcu znao je zasukati rukave i uzviknuti: Eh , da je meni pet do šest složnih, a vrijednih prijatelja, popravili bismo mi ovu sramotu – da vodenica može opet mljeti žito s naših njiva!˝

Mato Lovrak je veliki dio života proveo kao učitelj u Ilovskom Klokočevcu, Velikom Grđevcu, Velikim Zdencima, Kutini i Zagrebu. Budući da je radio i u našoj školi, ona danas nosi ime tog velikog pisca. O svom radu u školi jednom je rekao: ˝Poziv učitelja mi je puno pomogao, naročito kao piscu za djecu. Pod školskim krovom ima toliko zanimljivosti za pozitivan prikaz perom pisca umjetnika da je njima preobilno opskrbljen, upravo zatrpan. Ako pisac čitav svoj život provede u školi, u razredu na poslu koji cijeni i voli, te ako je u isto vrijeme van škole suprug, otac i djed, onda mu na svemu nabrojenom mogu pozavidjeti ljudi od pera, koji toga nemaju.˝
Na pitanje što je za njega najdragocjenije u vlastitom književnom djelu Lovrak je odgovorio: ˝Ona poglavlja koja meni samom za vrijeme pisanja izmame suze na oči, životnu vedrinu, smijeh ili protest i poticaj na borbu, jer to me hrabri da izdržim do kraja svojih mogućnosti.˝
Mato Lovrak je umro 13. ožujka 1974. Ovo su odlomci iz njegovog posljednjeg intervjua, koji je dao mjesec dana prije svoje smrti.